Osnovna škola Lauder - Hugo Kon

Cijeli tjedan u školi bio je posvećen cvijeću, drveću i voću. Povod tomu bila je priprema i proslava blagdana Tu Bišvat - Nove godine drveća. Pažljivo smo uređivali našu školicu, marljivo smo ponavljali pjesmice, a oni veći su pokazali svoje znanje i vještine istraživanja u sklopu projekta Tu Bišvat.

Hebrejsko slovo tet (T) ima brojčanu vrijednost 9, a slovo vav (koje može biti i slovo U) ima brojčanu vrijednost 6. Zajedno ta slova daju broj 15 (9 + 6). Tu Bišvat znači 15-tog u mjesecu Švatu. Na taj dan svake godine u školi slavimo i obilježavamo praznik Tu Bišvat.

U školi praznik obilježavamo tako što jedemo "sedam vrsta" plodova Izraela. Tora opisuje Izrael kao zemlju kojom teče med i mlijeko, a to je ime dobila zbog svojih dobrih plodova kojima se odlikuje. To su: pšenica, ječam, vinova loza, smokve, mogranj, masline i datulje. Sadimo i presađujemo biljke, učimo o prirodi i ekologiji te razvijamo ekološku svijest.

Našoj proslavi priključio se i poseban gost - rabin Samuel Berkowitz. Uz pjesmu i ples, rabin nas je "počastio" mudrim, ali nadasve zanimljivim pričama koje smo sa oduševljenjem i velikim zanimanjem poslušali.

Zimski odmor učenika prošao je u trenu i učenici su se ponovno vratili u školske klupe. Međutim, početak ovog polugodišta ostat će u posebnom sjećanju. Naše učiteljice, teta Vesna i ravnateljica marljivo su radile na preseljenju i uređenju školskog prostora na novoj adresi. Od sada nas možete potražiti na Trgu kralja Petra Svačića 6 (3. i 4. kat).

Prvi dan drugog polugodišta, naš rabin Kotel Da Don, došao je pozdraviti i zaželjeti našim učenicima i učiteljicama/učiteljima puno uspjeha u radu. Uz lijepe želje, rabin je postavio mezuze u našu novu/staru školu!

Naravno, sve pod budnim okom učenika naše škole...

Nakon vrućeg ljeta i završetka ljetnog odmora, stigao je rujan - mjesec posebno važan za sve školarce, a ponajviše za malene prvašiće. Užurbano smo se pripremali kako bi se naši novi učenici (oni mali, ali i oni malo veći) ugodno osjećali u svojoj novoj sredini.

"Shalom, shalom kita alef" odzvanjao je hodnicima naše male/velike škole dočekujući tako one najmanje, koji su prvi puta kročili u školu i tako započeli jedan novi dio svog života. Taj dan stiglo je sedam hrabrih prvašića. Nakon pozdrava i ohrabrujućega govora naše drage, prvašići su otišli, zajedno sa svojim učiteljicama Anom Sesar i Silvijom Heim, u svoju učionicu. Uz igru, pjesmu i puno smijeha, uspjeli smo se malo upoznati te je sva napetost i sav strah nestao.

Ana Sesar i Monika Heđet, učiteljice razredne nastave u našoj školi

"Poštovani, obavješatavmo Vas da ste ušli u uži krug, te Vas pozivamo...". Tom rečenicom započela je naša avantura - posjet Svetoj Zemlji. Govorili su nam: oduševit ćete se; to je nevjerojatna zemlja; kako ćete uživati; poželjet ćete se vratiti nazad jednog dana... Slušale smo tu vojsku ljudi i pokušale si dočarati sliku Izraela. Jesmo li uspjele? Ni približno! To je posebna zemlja na toliko različitih načina. Od trenutka slijetanja osjetile smo kako nas obuzima vrućina. Ali, osim vrućine, miješala se još i znatiželja, lagana trema, uzbuđenje.

Naši domaćini su tijekom našeg boravka bili vrlo ljubazni i uslužni, te su se brinuli o nama, pazeći da nam ništa ne nedostaje. Uzimajući u obzir koliki smo put prošli, prvu smo večer imali vremena smjestiti se u hotel i odmoriti se za sutrašnji radni dan. Naravno, adrenalin je pobijedio umor, te smo se uputile u samostalno istraživanje grada.

Ljudi su užurbano prolazili žureći na autobus, svojoj kući, hitajući dragoj osobi, završavajući svoj posao. Mi smo, očarane svime oko nas, hodale polako, šetale i sve pratile širom otvorenih očiju. Hodajući tako Jaffa ulicom, pažnju nam je skrenula jedna manja ulica s desne strane. Bez prometa, prepuna ljudi i nekako intimnija za razliku od velike, glavne, kojom smo prolazile do tada. Odlučile smo prošetati i proučiti tu malenu ulicu, no ubrzo, pažnju nam je odvuklo nešto sasvim drugo. Ljudi su izlazili iz jedne slastičarnice sa sladoledima svih boja i oblika. Malo dalje, svirali su ulični svirači. To je zvučalo tako dobro da jednostavno nismo mogle ne otići do njih. Nakon nekog vremena vidjele smo prodavaonicu kipa. Stotine, ma tisuće kipa, u svim bojama, sa svim mogućim animiranim likovima. Malo dalje, genijalna srebrnarnica, a na drugoj strani nezamislivi izbor naljepnica za naše kikače u školi. Tako smo hodale, kao pčele - od cvijeta do cvijeta, u želji da sve vidimo, doživimo, probamo, slikamo, zapamtimo, osjetimo...

Sljedeće jutro - Yad Vashem. Naši domaćini, Yiftach i Chava, bili su nam na usluzi svakog dana. Bez obzira što smo svi tamo bili odrasle osobe, nekako je lakše i ljepše kada te ujutro netko dočeka sa osmijehom, uz pitanje kako si. Iz nekog, nama tada nepoznatog razloga, pred posjet muzeju, obuzeo nas je strah. Strah od onoga što ćemo vidjeti, čuti, proživjeti. Ali s druge strane, bile smo gladne novih saznanja, informacija.